Kada u godini teške gospodarske stagnacije neka domaća tvrtka započne gradnju novih proizvodnih pogona vrijednih više od milijardu kuna, neosporno je riječ o ekonomski bitnom događaju. Kad se pritom radi o visokotehnološkoj djelatnosti, čija je proizvodnja gotovo u potpunosti namijenjena izvozu, posrijedi je iskaz šireg društvenog progresa. Nažalost, čak i u okolnostima najteže gospodarske krize u posljednjih 15-ak godina, investicijski ciklus Plive – najveće domaće farmaceutske kompanije – čini se, barem u široj javnosti, znatno podcijenjenim. Nepravedno, jer to je vjerojatno najozbiljnije ulaganje u hrvatsku visokotehnološku industrijsku proizvodnju u posljednjih petnaestak godina.
Početkom ove godine kompanija je započela gradnju novih proizvodnih postrojenja na dvije lokacije, u Zagrebu i Savskom Marofu. Radi se o temeljnom dijelu Plivine strategije povećanja proizvodnje i poslovnog širenja, u što će kompanija i njezin većinski vlasnik izraelska Teva uložiti oko 200 milijuna američkih dolara. Rezultat, osim znatnog povećanja poslovnih prihoda kompanije, trebalo bi biti stvaranje 200 novih radnih mjesta u samoj Plivi te oko 1000 novih radnih mjesta u neizravno povezanim djelatnostima. U državi koja broji gotovo 400 tisuća nezaposlenih te bi brojke bilo lako minorizirati, no poanta je zato bitno drukčija. U državi gdje politički lideri kao mantru ponavljaju floskule o nužnosti ulaganja u visoke tehnologije, primjer Plive precizno pokazuje kako investicijski trošak potreban za otvaranje jednog radnog mjesta u takvim djelatnostima iznosi i do milijun dolara. Tolikog novca u domaćoj privredi danas nema, pa faktički ispada da je, uz nekoliko časnih iznimki, razvoj takvih djelatnosti potpuno ovisan o aktivnostima stranih investitora. A oni, da bi uložili toliki novac, traže sigurne okolnosti koje će im garantirati pouzdan i visok povrat te investicije. Utoliko, priča o Plivi danas, na simboličkoj je razini znatno važnija od pukog zbroja gospodarskih koristi kojima će njezine investicije rezultirati.
Pliva, dugogodišnja perjanica domaćeg gospodarstva, posljednjih pet godina proživljavala je značajne promjene. Godine 2005. – istekom licencnog perioda za antibiotik azitromicin – kompanija je ostala bez golemih stabilnih prihoda od rojaliteta za taj lijek koji je uživala dotadašnjih petnaestak godina. Nakon godina prosperiteta, Pliva je udarila u zid, a dotadašnja poslovna strategija, razvoj u formi samostalne inovativne farmaceutske kompanije pokazao se neuspješnim. Pliva se okrenula proizvodnji generičkih lijekova – suštinski jeftinijih nepatentiranih formi originalnih supstancija. Ipak, u domaćoj javnosti – koju su godinama bombardirali najavama novih senzacionalnih otkrića i globalnih uspjeha Plive – takav zaokret doživljen je kao teški poraz.
Barr, pa Teva
Uslijedila je prodaja kompanije američkom Barru, u tom trenutku financijski moćnijoj, ali po svim drugim parametrima višestruko inferiornoj tvrtki u odnosu na Plivu. Ta transakcija, posebno pod utjecajem nikad rasvijetljenih susreta tadašnjeg premijera Sanadera s čelnicima Barra u veronskoj Operi, u hrvatskoj javnosti shvaćena je kao ‘prodaja’ kompanije, iako je realno tvrtka već odavno bila privatizirana. Sam Barr pokazao se poprilično neuspješnim u upravljanju tako složenim sustavom kakav je Pliva bila, da bi 2008. Barr, pa tako i Plivu, preuzela izraelska Teva. Ta kompanija – inače najveći svjetski proizvođač generičkih lijekova – izrasla je na agresivnim preuzimanjima i radikalnim mjerama povećanja efikasnosti proizvodnje, pa i uz cijenu čestih preseljenja proizvodnje među državama, pa čak i kontinentima.
Kako je Teva već tada imala veliki pogon u Mađarskoj, mnogi kroničari domaće ekonomije, pa i mi, bili su zabrinuti za budućnost kompanije. Te strepnje dodatno su povećane nakon što se Teva odlučila za veliki val otpuštanja, ali i prodaju potpuno novog pogona za proizvodnju biotehnoloških supstancija, u koji je Pliva prijašnjih godina uložila znatan novac. Budućnost velike hrvatske kompanije nije izgledala dobro, no sve te crne prognoze pokazale su se krivima. Tek 18 mjeseci kasnije Pliva je dosegla razinu proizvodnje od 3,5 milijardi tableta godišnje – svoj povijesni rekord. Niz novih lijekova iz drugih Tevinih tvornica diljem svijeta premješten je u Zagreb, a kompanijin odjel Istraživanje i razvoj aktivnih farmaceutskih supstancija zbog uspjeha u razvoju nekoliko kompleksnih novih lijekova nagrađen je godišnjom nagradom Teve, što je bilo dotad nezabilježeno u prvoj godini poslovanja unutar te velike multinacionalne korporacije.
Što se zapravo dogodilo? Usprkos lutanjima u poslovnoj strategiji, neuspješnim preuzimanjima u inozemstvu i krizi u koju je zapala, Pliva je u godinama prosperiteta temeljenog na prihodima od azitromicina uspjela izgraditi i sačuvati ključni resurs – a to su obrazovani i stručni ljudi. Temeljem tog resursa i solidne infrastrukture kompanija je uspjela osigurati poziciju unutar vjerojatno najkompetitivnije svjetske farmaceutske korporacije, pa i osigurati nova ulaganja za koja su se borili vjerojatno deseci Tevinih tvrtki kćeri. Zahvaljujući ulaganjima u povećanje proizvodnje na lokaciji u Zagrebu, Pliva će uskoro sadašnju proizvodnju od šest milijardi tableta godišnje povećati na osam, s potencijalom za daljnje povećanje od dvije milijarde tableta. S druge strane, 100 milijuna dolara vrijedan novi pogon u Savskom Marofu kompaniji će omogućiti znatno povećanje proizvodnje aktivnih farmaceutskih supstancija. Ako se pritom zna da će 98 posto tih novih kapaciteta biti namijenjeno izvozu, i to uglavnom na tržište SAD-a, makroekonomsku važnost Plivinih ulaganja nije potrebno dodatno naglašavati. Ipak, temeljna poruka znatno je šira. U vremenima kad u Hrvatskoj postoji dominantno mišljenje kako je industrijska proizvodnja u Hrvatskoj ili upropaštena ili neisplativa, primjer Plive jedan je od onih koji dokazuju kako Hrvati mogu biti konkurentni u globalnoj industrijskoj proizvodnji. Nužnost je da se radi o visokotehnološkoj proizvodnji, visoke dodane vrijednosti, a ključni preduvjet za to je obrazovana i stručna radna snaga.
Preživjeli tranziciju
Farmaceutika, nažalost, jedan je od rijetkih domaćih industrijskih sektora koji su uspješno preživjeli tranziciju u kapitalistički sustav.
Na temeljima Plive, socijalističkog diva koji je nekoć zapošljavao 7500 ljudi, izrastao je niz manjih, ali vrlo uspješnih kompanija. Farmaceutski sektor danas je vjerojatno najživlji dio domaće industrije – Pliva, Belupo, JGL, Genera, Farmal, Lukaps, PharmaS i brojne manje kompanije tijekom krize bilježile su uglavnom rast prihoda, proizvodnje i poslova na izvoznim tržištima. Država mora pronaći način da stvori uvjete za dugoročni nastavak tog razvoja, ponajprije kroz poreznu i fiskalnu, ali i kroz obrazovnu politiku. Uspije li Vlada formulirati koherentnu razvojnu politiku u tom sektoru, gradilišta poput onoga u Savskom Marofu mogla bi postati češći prizor u Hrvatskoj. Ne uspije li, današnje kompetitivne prednosti hrvatske farmaceutike već za nekoliko godina mogle bi u potpunosti nestati. U trenutku kad domaći političari gotovo svakodnevno govore o svojoj predanosti privlačenju stranih investicija, ovo je prilika koja se ne bi smjela propustiti.
>> Pliva postala centar financijskih aktivnosti za članice Teve
Bravo novinar! Konacno pravi clanak, gledan s gospodarskog aspekta.